Kad je tuga sve što imaš

26.01.2005.

novi početak...

Sinoć se napokon desilo što je trebalo. Nakon predivne večere,prelijepog razgovora i osmijeha koji mi nije silazio sa usana-mogu reći da sam se po prvi put nakon toliko godina osjećala lijepom,pametnom,duhovitom... Obećala sam da ću tako početi razmišljati o sebi..Uskoro,a ova predivna osoba preko puta samo je ubrzala moju odluku. Nakon što me odpratio do stana,u glavi sam imala neki pritisak,osjećala sam nešto ali ujedno nisam htjela da mi se ova veče završi,pa sam ga pozvala u stan na piće....
Vjerovatno jer je u stanu opuštenija atmosfera ,počeli smo pričati o svojim životima.. Nikada se nisam otvorila nekome,kao njemu sinoć...Možda je kriv alkohol,možda nemoć u meni,možda želja da se konačno isplačem,a najviše od svega mislim da je bio strah. Strah jer sam predosjećala da će On doći.Kada je čuo moju priču prvo me gledao par minuta,najtužnijim pogledom,a onda je ustao,zagrlio me i rekao da nikada,nikada više pustiti suzu neću,jer on to neće dopustiti...
Bože,kako sam se tad osjećala.I nije me bilo stid plakati.Ali kao što sam već napisala mogla sam predosjetiti da će On doći. Počeo je lupati na vrata da otvorim,da zna da sam u stanu...Nije bilo bijega,ne više...Pitao me želim li da on riješi stvar s Kretenom,ali sam rekla da je bolje da to sama učinim.Zamolila sam ga da ode u drugu sobu,kako bih Ovom objasnila o čemu je riječ...Tako je i bilo.Otišao je u kuhinju i pritvorio vrata,a ja sam otvorila ulazna i izmakela se.Uletio je u sobu poput vihora,vidio na stolu dvije čaše vina i počeo sa klasičnim vrijeđanjem.Stajala sam tako mirna,gledala ga pogledom punim prezira i čak sam ga žalila u jednom trenutku....Kada je vidio da ne reagujem,da se ne pravdam,pitao me jesam li normalana.Znam li šta je sve učinio za mene,a ja se kurvam i da sam zaslužila da me ubije.Nasmijala sam se.
»Ako si ti nešto učinio za mene,kako ćeš nazvati ono što sam ja radila za tebe?» «Jesi li svjestan koliko sam se ponižavala,patila,bila jadna,zbog koga??» «Nisi vrijedan da ti ime izgovorim,kamoli šta drugo» Ostao je zaprepašten,gledao me tako u šoku nekoliko trenutaka i naravno digao ruku.Mislila sam da ako me sad udari neću preživjeti. Vene su mu od ljutnje nabubrile po cijelom licu.Zacrvenio se,a pogled mu je bio tako zloban da sam stvarno pomislila da bi me mogao ubiti.
A onda je On izašao (u daljem tekstu J.) iz kuhinje. Došao mu je s leđa,uhvatio ga za ruke i bacio prema zidu.Koljena su mi se tresla,u glavi mi je pulsiralo,a Kreten je sav izgubljen kao zadnji crv na podu gledao čas u jedno,čas u drugo. Nastavila sam: «Da si bio imalo pametniji ovo se ne bi desilo.Ja te ne volim,već dugo zapravo,ali barem ti je sada jasno da ne želim ništa imati sa tobom.Ne želim te više u svom životu,ne želim pomisliti na tebe,čuti tvoje ime,bilo šta vezano za tebe.A budeš li mi dosađivao,prijaviću te policiji» Nisam mogla vjerovati da sam to izgovorila, riječi koje ću pamtiti do kraja života. I osjećala sam se tako vrijednom i ponosnom. Par uznevjerenih očiju,šarao je po sobi.Da je mogao pogledom bi nas ubio,i onda je bez riječi ustao i na vratima samo rekao: «Vratit ćeš se ti meni,na koljenima,kurvo» Ništa mi nije bilo važno,znam samo da sam uživala u zagrljaju koji mi je tada bio tako potreban. J. nije htio otići.Na svu sreću.Sjedili smo tako sklupčani pred kaminom i razmišljali.Ja,o novom životu.Današnji dan smatram novim početkom. Prilikom koju sam tako dugo čekala.J.,pa ne znam o čemu je on razmišljao... Nadam se samo da sam i ja tu bila...:)Tako smo dočekali jutro. Prelijep osjećaj. Poljubio me na odlasku i rekao da bi želio da se vidimo još isto veče.Nema sretnije od mene.
Sada sam na poslu,uživam. Ispijam svoju jutarnju kafu.Čak sam stigla na vrijeme. Gledam sniježne pahulje kroz prozor svog ureda i uživam.Volim snijeg. A večeras ću u njemu uživati više no ikada .....

25.01.2005.

prelijep san ili?!?

Dugo nisam pisala.Iz više razloga.Prvi je bio(kažem bio)nedostatak inspiracije,onda desilo se nešto što me nagnalo da još malo odgodim pisanje.
Mislim da sam taj dan sanjala, i da još uvijek sanjam.
Kao i uvijek to jutro nije obećavalo.Sve je krenulo po starom šablonu. Ustajanje , kafa i šminkanje-sve odjednom...Žurba. Stigla sam na posao sa 15 min zakašnjenja- napredak. I dan je tako prolazio,sporo u poslu.Nisam stigla glave dignuti od papirologije silne. I mogu reći da mi je laknulo kada sam vidjela da je došla i moja pauza za ručak. Kao i uvijek krenula sam u restoran preko puta zgrade u kojoj radim. Samo što sam ovaj put srela osobu koju poznajem dugo vremena,nekoliko godina,ali sa kojom se nisam vidjela duže vremena. Obradovala sam se ja,a i on. Pozvao me na kafu. Tih sat vremena proletjelo je u trenu.Dogovorili smo se za sastanak to isto veče. Nakon posla opet smo se našli i otišli na jedno mirnije mjesto. Nije se promijenio ,ni sekunde. I dalje je zgodan i lijep kao i prije 3 godine. Moram priznati da mi je srce stalo za sekundu kad smo se vidjeli.Uvijek je u meni izazivao laganu ali prijatnu jezu. Zbog više nemogućnosti, nikada nismo našu vezu uspjeli ostvariti.A sada zapreka nema,razveo se... Želim da vjerujem da mu je još stalo,da ove kafe znače nešto,meni znače.
Negdje oko 23h zazvonio mi je mobitel. Bio je to On.Bez imalo razmišljanja ukinula sam poziv i isključila mobitel.Željela sam se prepustiti sreći i trenutku,da mi ne promakne ni jedna sekunda. To veče kao i sastanak od ranije prošao je u trenu,prelijepom trenu. Mislila sam da sanjam.Otpratio me do stana i zamolio da se ponovno nađemo,kaže da bi želio ispraviti greške iz prošlosti.Ako nije kasno. Nisam znala šta da mu odgovorim, nisam znala na šta je mislio...Nije mi bilo ni važno.Znam samo da sam ga tako jako željela vidjeti,i ništa više nije bilo bitno...Pristala sam da se nađemo sutra naveče, i veče poslije i ono poslije...
Prvo što sam uradila sljedećeg jutra je da sam promijenila bravu na vratima. Valjda je to bio moj prvi korak da raščistim sa prošlošću. Nisam pogriješila. Nedugo zatim došao je On. Pokušao otključati i kad je vidio da ne ide,svoj bijes iskalio na vratima. Nisam se javljala,nisam još bila spremna. U toku dana na sekretarici mi je ostavio 20 poruka, sve do i jedne prijeteće. Ni na jednu nisam odgovorila. Pokušavam naći najbolji način na koji bih mu saopštila da ga više ne želim u svom životu. Vaši savjeti dosta su mi pomogli, hvala vam na tome,i sad ću konačno to i učiniti.Samo moram to izvesti na najsigurniji način za mene.Bojim se,užasno se bojim Njega i njegove nasilnosti.
Ovaj susret mi je pomogao da dođem sebi,da se trgnem.Da vidim da ima još ljudi oko mene vrijednih mene same.I da onaj Kreten ne zaslužuje moje suze. Mijenjam se , vidim. I ne znam da li me treba biti strah...Znam samo da mi se promjena sviđa .
Spremam se za još jedan sastanak,pisaću vam malo kasnije o tome... Želim,jer je to prva lijepa,prelijepa stvar koja mi se desila u zadnjih nekoliko godina... Ipak svakim novim izlazom strah me Njega.Slučajnog susreta,jer znam da bi tad bio opšti haos. I dalje zove, ostavlja poruke,prijeti,prijeti jer jedino to zna.Neka zove i treba da zove,neka puca zaslužio je...

20.01.2005.

moj Bajram

Nema vše ranim sabahom čestitanja Bajrama,ni oca ni majke,ni rodbine.
Nema više tople kuće,ni bajramske hrane...
Nema više one tople atmosfere koju samo Bajram može donijeti.
Nema više ezana sa džamija,ni dijeljenja kurbana,ni sretne dječice.

Samo ja i moja četiri zida u stanu u kojem ,čini mi se, čujem glasove duhova iz prošlosti
Sve je nekako prazno,pusto...Stan u kojem pokušavam prizvati nekoga,bilo koga, samo da nisam sama...
Nema ni Njega.Nije ni nazvao.Nije ga briga....
Gledam u baklavu što stoji na stolu,jadan pokušaj .......
Idem leći.Najbolje bi bilo da prespavam današnji dan....
I reći ću na glas,možda me ipak neko čuje,
Bajram Šerif Mubarek Olsun.....

19.01.2005.

21.03.....


Dan koji ću pamtiti kao najgori u svom životu.Zabavljali smo se tada skoro već 2 godine. Voljela sam ga kao što to može samo žensko voljeti i nema toga šta ne bih uradila za njega,greška..... Tog jutra otišla sam na uobičajeni pregled kod svog ginekologa.Malo zabrinutija no dotad jer mi je kasnila zadnja dva mjeseca.Pripisivala sam to stresu,problemima i ko zna čemu sve samo da ne mislim na misao koja mi je bila u podsvijesti. Ipak, doktor je rekao «Čestitam,trudni ste». Nisam znala da li da skačem ili da plačem,nisam znala kako će On reagovati.Ja sam to dijete odmah zavoljela,prvim saznanjem njegovog postojanja. U glavi mi je od tog dana bila samo jedna misao.Kako ću posvetiti tom djetetu čitav svoj život. Ja i On zajedno.I napokon ćemo biti sretni.Kako sam samo bila glupa. To veče kad sam mu trebala saopštiti novost bila sam skoro pa luda.U glavi mi je bio razvijen samo jedan scenario i nijedna druga mogućnost nije postojala za mene.... 22h.Došao je(sa 2h zakašnjenja,ali to nije bilo bitno,uopšte)i ovlaš me poljubio u obraz. Sjeo je u fotelju i upalio TV. Kao na iglama prišla sam do fotelje,spustila se na koljena i izgovorila:«Trudna sam...» Duga,preduga tišina. Osjetila sam kako bijes raste i nisam se ni snašla,a on je eksplodirao. Vikao je na mene kako nisam normalna.Kako sam mu to namjerno uradila. Vjerovatno da to nije ni njegovo dijete. Kako sam kurva. I kako nema druge mogućnosti,jer on ne želi to dijete. Do tada sam sjedila na istom mjestu pognute glave,ali kada je rekao da ne želi «to» dijete suze su počele same teći,u potocima. Molila sam ga da mi ne uzima jedino čemu se radujem na ovom svijetu.Da on ne mora ništa,baš ništa.Nastavićemo kao i prije, a ja ću se brinuti za meni najdraže stvorenje. Nije bilo nikakve šanse.Lice ledeno kao i uvijek,samo me ošamario mrtvim pogledom i rekao: «Ili to ili ja»i otišao. Mrak,blokada.Čini mi se da sam skvrčena na fotelji provela 3 dana,ne pomakevši se.... Samo sam razmišljala šta da radim. Ipak ja svoj svijet nisam mogla zamisliti bez njega. O Bože, kako se sada kajem. Nazvala sam ga jednog jutra i rekla da će biti po njegovom. Njegov odgovor je bio: «Znao sam ja da si pametna» Zajedno smo krenuli,a znam da je samnom išao samo da se uvjeri da neću pokleknuti. Ništa me nije moglo izvući iz depresije u koju sam pala nakon toga,mjesecima. Njegovi dolasci sveli su se na jedan u dvije-tri sedmice...A tako sam htjela da je kraj mene..... Više ne mogu gledati djecu,boli me.I svakog 15.04 ja kupim nešto za dijete. Slažem to u kutiju ispod kreveta,i plačem.Kupujem to na dan kad sam ubila svoje dijete.....

18.01.2005.

Još jedan sivi dan...

Evo me same u stanu.Trebala sam se naći s Njim,ali kao i uvijek,u zadnji tren je našao neki savršeno dobar razlog da ne dođe.Tu je uvijek kad mu treba ljubavi,a kad meni treba ,nema vremena. Da budem iskrena nije mi pretjerano žao.Više mi smeta spoznaja da se prema meni odnosi kao prema otiraču,ipak nisam još dovoljno jaka da se oduprem. Svaki dan u glavi razvijem čitav scenario kako ću mu objasniti da ovo više nema smisla i da ga ne trebam.A onda kad se pojavi,ja zanijemim.Postajem poslušna curica koja čini sve samo da ga ne naljuti.Kako sam jadna.... Gledam kroz prozor.Prelijepa svjetla grada.Oko mene još milion zgrada,sa milion prozora.Iza svakog se krije jedan sasvim različit život,sretan,nesretan,neobičan, uzbudljiv ... Ko su svi ti ljudi oko mene??? Viđam ih svaki dan na ulici,ali ni na jednom licu ništa ne primjećujem.Savršene maske,savršenih glumaca.To ja najbolje znam.... Danas sam bila na kafi sa jednom kolegicom iz ureda.Iznenadio me njen poziv.Uopšte nismo komunicirale,ali pomislih:»Što da ne??Želim sebi pružiti priliku!» Ipak, mislim da je na mene teško utjecao razgovor koji smo vodile. Pokazala mi je slike svoje obitelji, muža, male curice...Život iz bajke. Blistala je dok je pričala o njima. Šta sam joj ja mogla ispričati o sebi?Da sam jadna ,iskompleksirana,nesretna..... Nisam htjela to. Pa sam uradila ono što najbolje znam.Lagala. Pričala sam joj o svojim(imaginarnim) prijateljima sa kojima sam ljetos bila na moru,o svom (imaginarnom) zaručniku koji me voli i drži kao malo vode na dlanu,o svojim roditeljima(sa kojima se nisam čula 3 mjeseca) koji zovu svaki dan da vide kako je njihova curica.... Pogledala me i rekla kako mi pomalo zavidi jer ona nema društvenog života.Ne stiže od silnih obveza prema porodici. Nasmiješila sam se,a u glavi mi misao:»Da mi je jedan dan,tvog života,tvoje ljubavi, tvoje sreće...» Nisam mogla predugo ostati sa njom,nisam je mogla više slušati..... Požurila sam u stan.Na sekretarici poruka: «Sorry,ne mogu večeras...» Sjela sam na prozor i pustila suze neka kapaju niz lice....Neka boli i treba da boli............

16.01.2005.

intro..

Razlog zbog kojeg ću početi pisati ovaj blog je jednostavan.Ne mogu više... Svu ovu tugu i jadan život koji imam lakše je ispričati neznancima.A uostalom nemam se kome ni povjeriti.Zato,znajte,ovo nije poziv u pomoć.Ja svoj život ne mogu promijeniti,i već sam se navikla na tu spoznaju.Ovim blogom pokušaću da se spasim od onog što mi je već dugo na pameti.

U zadnjoj sedmici dešavanja su bila ista kao i u svim prošlim prije ove.
Na prvi pogled ,svima se čini da je moj život bajka.Uvijek sam bila odlikašica u školi, to što nisam imala ljubav roditelja,nije bilo bitno,zato sam uvijek imala novca. Tako su oni iskazivali svoju ljubav prema meni.
Nakon srednje škole upisujem fakultet.Sreća me poslužila pa sam uspjela otići iz zemlje, barem sam to tad tako gledala. Mislila sam bolje će mi biti nego u BiH, možda upoznam nove ljude,ljubav svog života. Imala sam realne snove,ali nisam ni slutila da će prerasti u pakao.Kako su godine prolazile ja sam fakultet rješavala u roku i upoznavala sam nove ljude,ali niskim nisam uspjela održati bliske odnose.Vjerovatno im nisam bila dovoljno zanimljiva.I tako sam se sve više počela družiti sa flašom. Nije mi bilo teško sakrivati istinu.Niko me nije znao dovoljno dobro.Naveče bih se opijala do povraćanja,a ujutro sa tamnim naočalama i glavoboljom ,ipak išla na fakultet. I tako su moji dani prolazili dak nisam upoznala Njega
Imponiralo mi je njegovo interesovanje za mene.Tada sam već završila fakultet i imala sam osjećaj da se kockice slažu na svoje mjesto.Vjerovala sam mu, možda i previše...Nisam se previše zabrinjavala što me nije htio upoznati sa svojima nakon godinu dana veze.Niti što nikada nije samnom izlazio na bolja mjesta. Živjela sam za dane kada bi mi dolazio u stan.I ništa mi nije bilo važno.
Uskoro sam dobila i posao u jednoj jakoj firmi.Sa nepovjerenjem sam gledala na svoju sreću..i bila sam u pravu.
Nakon jedne, domjenke organizirane u našoj firmi ,otišla sam kući sva sretna.Znao je da sam tamo.Nije htio ići samnom.A kada sam ušla u stan pobudalio je. Derao se na mene kako me čeka već dva sata.Kako nisam normalna.Da se vjerovatno kurvam. Tada je uslijedio prvi šamar i on je otišao iz stana. Od te večeri to je postalo sastavnim dijelom mog života. Svaku svoju frustraciju on istresa na meni.Da ga ostavim to bi me moglo koštati života,sam mi je to rekao.I tako da se moja patnja nastavlja.Nisam sigurna dokad...možda dok se ne desi čudo ili dok me ne ubije.....


Kad je tuga sve što imaš
<< 07/2006 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031

MOJI LINKOVI

volim...

Angie Stone
-Wish I Didn't Miss You-

Same old story is back again
She's not a lover, she's just a friend
I'm sick and tired for you to blame on me
Now you think it's funny
Now you wanna spend your money on girls
But you forgot when you were down
That I was around

Call my lover, hang up, call again
What in the world is happening
Listen in, but don't yell at me
Isn't it ironic all you wanna do is smoke chronic
Boy, you forgot when you were down
Who was around

[1] - I can't eat, I can't sleep anymore
Waiting for love to walk through the door
I wish I didn't miss you anymore

Memories don't live like people do
I'm sick for ever believing you
Wish you'd bring back the man I knew
Was good to me, oh Lord
Everytime you say you're coming
Boy, you disappoint me, honey
How well you forgot when you were down
And I was around

One of these days, it's gonna happen to you
Missing a love like I'm missing you, babe yeah yeah
One of these days, when your dreams come true
That's the one that's gonna do it to you
Oh oh oh, yeah, yeah, yeah yeah yeah yeah



One
-U2 ( Album : Achtung Baby )-


Is it getting better?
Or do you feel the same?
Will it make it easier on you now?
You got someone to blame
You say

One love
One life
When it's one need
In the night
One love
We get to share it
Leaves you baby if you
Don't care for it

Did I disappoint you?
Or leave a bad taste in your mouth?
You act like you never had love
And you want me to go without
Well it's

Too late
Tonight
To drag the past out into the light
We're one, but we're not the same
We get to
Carry each other
Carry each other
One

Have you come here for forgiveness?
Have you come to raise the dead?
Have you come here to play Jesus?
To the lepers in your head

Did I ask too much?
More than a lot.
You gave me nothing,
Now it's all I got
We're one
But we're not the same
Well we
Hurt each other
Then we do it again
You say
Love is a temple
Love a higher law
Love is a temple
Love the higher law
You ask me to enter
But then you make me crawl
And I can't be holding on
To what you got
When all you got is hurt

One love
One blood
One life
You got to do what you should
One life
With each other
Sisters
Brothers
One life
But we're not the same
We get to
Carry each other
Carry each other

One

One

BROJAČ POSJETA
16497

Powered by Blogger.ba